Arhiva vesti

Ovo je arhiva svih nasih vesti i clanaka, sa ekspedicija, avantura i desavanja. Izaberite mesec i godinu da bi vam se otovorili clanci iz tog perioda. Pogledajte dnevnike sa avantura, fantasticne slike kao i poneki video.

15 авг

2006

posted by:

Extreme Summit Team

0

Komentara

< Nazad na arhivu 2006 godine

Granit i led

Član EST-a, Nikola Đurić je sa još tri prijatelja boravio na francuskim Alpima i tom prilikom su ispenjali više smerova.

Alpi su centralni evropski masiv koji se nalazi na teritoriji Francuske,Švajcarske, Italije, Nemačke, Austrije i Slovenije. Najviši vrh u masivu je svima dobro poznati Mon Blan (4810m) na koji se godišnje popne nekoliko hiljada ljudi. Međutim manje je poznato da se u Alpima pored vrhova na koje se izlazi masovno, nalaze veoma atraktivni penjački smerovi koji su adrenalinski mamac za ozbiljne penjače iz celog sveta.

Ovog leta put Alpa iz Srbije je krenula jedna grupa mladih penjača, sa namerom da ispenje nekoliko ozbiljnih smerova u francuskim Alpima. Grupu je predvodio Nikola Đurić (Extreme summit team) a pridružili su mu se još Igor Skender, Predrag Zagorac i Sana Zulić. Pred odlazak u Francusku, Nikola je odabrao da pripreme izvede u masivu Prokletija, na možda najatraktivnijoj lokaciji za penjanje kod nas. Veliki smerovi za penjanje u steni omogućavaju da se testira mentalna stabilnost penjača, a ne samo njegova sposobnost izvođenja uspona u što većoj oceni težine smera. Početkom jula iz doline Ropojana (Prokletije) ispenjan je prvenstveni smer Tango od 450 metara, sa ocenom težine VI/4. Dva dana kasnije ekipa je popela još jedan prvenstveni smer Mališa od 350 metara, sa ocenom težine V A1/3. Nakon toga premestili su svoj kamp u podnožje planine Žijevo gde su ispenjali ukupno četiri smera. Vreme je bilo povoljno za penjanje pa je bilo i penjača iz Crne Gore.

Ponovo su dva smera bila prvenstvena: Stegica od 250 metara, sa ocenom težine V i Sonata Arktica od 200 metara, sa ocenom te?ine VI. Izvedeno je prvo ponavljanje smera Mina od 150 metara, sa ocenom težine VI+ kao i uspon u smeru Ruža od 250 metara, sa ocenom tešine VI- / 4.

Posle ovakvih priprema ekipa je odlučila da krene u Alpe. Tamo su boravili od 21. jula do 11. avgusta. I kao što to obično biva u ovoj našoj zemlji, pojavili su se problemi oko viza, a još više problemi oko kompletiranja neophodne opreme za ozbiljne uspone u francuskim Alpima. Tu na scenu stupa solidarnost ljudi koji se bave ovim sportom, pa je oprema stizala sa svih strana kako bi pomogli našim mladim penjačima u njihovom razvojnom putu. Pre nego što su uopšte ušli u bilo koji smer na tim visinama znali su da im je prethodno potrebna dobra aklimatizacija. Tako su odlučili da Via normale popenju, prvo Gran Paradiso (4006m) u Italiji, a zatim i najviši vrh u masivu Alpa, Mon Blan (4810m) u Francuskoj. Tokom uspona na ove vrhove nisu imali nikakvih zdravstvenih problema, što je značilo da suodlično kondiciono pripremlljeni.

 

Posle aklimatizacije krenuli su u zagrevanje za glavne uspone tako što su ispeli grebenski smer od 500 metara na vrh Aig du Moine (3412m), sa ocenom težine V+/4. Sa ovog vrha pruža se prelep pogled na Gran Žoras, koji je jedno od omiljenih penjališta u Francuskoj gde smerovi prelaze 1000 metara. Međutim, nisu mogli da uživaju u pogledu jer ih je sa vrha oteralo nevreme. U silasku ih je pratila kiša i grmljavina. Tokom letnjih meseci u ovom regionu gotovo svake godine neko pogine od udara groma. Tako je bilo i ovoga puta: dva penjača iz Češke izgubili su život jer je grom pogodio direktno u njihov šator. U narednih šest dana besnelo je nevreme u planini, pa su naši penjači pomišljali čak i da se vrate nazad u zemlju. Vreme u gradu su provodili idući na uređeno penjalište kako bi održavali kondiciju u slučaju da se olujni oblaci raziđu. Tu im se pružala prilika da upoznaju mnoge vrhunske penjače iz cele Evrope. Kao i u drugim ekstremnim sportovima postoji više nego bratski odnos među ljudima koji se bave penjanjem. Šesti dan meteorolozi su najavili promenu vremena, pa je ekipa spakovala rančeve i gondolom izašla na Aguille du Midi (3807m), a zatim se spustili na prevoj Col du Midi i tu podigli šatore. Zbog jakog vetra jedan šator je odleteo u nepoznatom pravcu pa je iskopana vučja jazbina u snegu u kojoj je naredne tri noći spavao jedan član tima. Kad nema šatora može i u snegu. To nije uticalo na timski duh niti su odustali od prvobitne namere. Naprotiv, bili su još više motivisani za nastavak penjanja. Iz baznog kampa sa Col du Midi idućeg dana krenuli su na Mont Blanc du Tacul (4248m) koji su ispeli u jednom danu i vratili se uveče u kamp. Ovaj uspon je izveden da bi se utvrdila količina novog snega u planini, jer je svima poznato da u letnjim mesecima novi vlažan sneg znači sigurnu pojavu lavina. Vreme je bilo nešto bolje ali i dalje nestabilno. Postojao je jedan smer u kojem je zbog velikog nagiba ostao čist led, još uvek dovoljno kompaktan za penjanje. Odlučili su da idućeg dana probaju uspon u tom smeru. Smer se zove Cherry od 350 metara, sa konstantim nagibom od 75 stepeni u ledu. Širina leda u smeru je samo od 0,5 do 2 metra, sa detaljima “Thin ice” (tanak led). Svi se slažu da im je ovo najlepše penjanje do sada i da su uživali u svakom trenutku provedenom na ledu i steni.

Ceo tim je uspešno popeo smer i nasmejan se vratio u bazni kamp. Teško je opisati i dočarati čitaocima stepen unutrašnje ispunjenosti i osećanja sreće i zadovoljstva posle ovakvih uspona. Da li je to zbog boljeg kontakta sa energijom prirode ili zbog lične samospoznaje, ne znam. Neka se time bave psiholozi i neka i dalje pronalaze nove teorije. Oni koji se bave ovim sportom znaju da je život jedan i da nije isto živeti i biti živ. Osnovna premisa Zen Budizma :”Biti ovde i sada”, možda najbolje odslikava suštinu penjanja. Rečeno jednostavnije: Ne komplikovati sebi život bez potrebe, već tražiti suštinu u jednostavnosti…

Posle dana pauze, Nikola i njegova neumorna ekipa krenula je u 02.00 noću iz baze na vrh Den de Zan (4013m). Prvo su u ranim jutarnjim časovima prešli glečer Vallee Blanche (iskusno!, op.a.) kako bi ušli u smer što ranije. Donji deo smera je ocena težine M2, dok je vršna stena III+ A1. Uspeli su da izađu na vrh ali su ih munje i statički elektricitet naterali da se što pre vrate nazad. Stigli su u kamp tek uveče oko 23.00h.

 

Vreme se i dalje pogoršavalo, pa je postojala opasnost da ih nevreme uhvati na planini. Zato su odlučili da se spuste u dolinu. Pošto su u gradu pogledali vremensku prognozu za naredni period, shvatili su da je ovo definitivno kraj sezone. Imali su u planu još neke smerove ali i pored dobre volje nisu imali novca da ostanu još par dana. Tako se završila još jedna akcija naših penjača. Ako su im ovi usponi doneli novo iskustvo i samopouzdanje za nove poduhvate, onda je akcija uspela. Ako posle svega proživljenog misle da su sada bolji od drugih, samo zato što su ispenjali neke nove smerove, onda je za njih ovaj put bio potpuni promašaj.

Nadam se da je ovo prvo.
Tekst: Dragan Jaćimović